Kada kažem Petrovaradinska tvrđava mislim na simbol Novog Sada, istorijsko blago, EXIT. Bilo je uvek nekih problema oko Đave: nebrige, propadanja, nedovoljnog ulaganja, zbke oko nadležnosti.. Ali, nikada mi nije palo na pamet da bi neko, u toku jedne noći, mogao srušiti sto metara starog bedema na onom šetalištu sa pogledom na grad. Jel to normalno? Zamislite da neko sruši sto metara bedema na Kalemegdanu ili Smederevskoj tvrđavi? U koju bolest da svrstam ovo? Gde mi to živimo? Strašno mi je koliko i rušenje svih mostova Novoga Sada.
Tim prostorom prošli su Huni sa Atilom, Goti i Gepidi, Avari i Bugari. Kralj Bela je 1235. tu doveo monahe-cistrercite iz Francuske, a samo utvrđenje dignuto je iz odbranbenih razloga, zboč učestalih upada Tatara. Kasnije je Tvrđava branjena od Turaka Osmanlija, pa je i osvojena i u 16.veku bila kasaba. U 17.veku oko nje su se otimali Austrijanci i Turci, prelazila je iz ruke u ruku, malo jednima, malo drugima, sve dok je 1766. Eugen Savojski konačno nije preuzeo. Nakon proboja Solunskog fronta Tvrđava prelazi pod okrilje vojske Kraljevine Srbije, a tokom Drugog svetskog rata bila je i pod zastavom novoosnovane NDH, odakle su ustaše, domobrani, uz udružene nemačke i SS jedinice udarali po partizanima na Fruškoj Gori. Oslobođena je 1944.
I niko od njih nije pomislio, nikom nije palo na pemet da, eto, treba srušiti sto metara bedema. Sve dok to neko nije pomislio u mirnodobsko vreme, novembra 2007.
Vandalizam zbog džaba cigala? Zbog mržnje? Politike? Ne znam, ali saznaće se i jedva čekam da čujem.
Da mogu da imenujem vandala, nervira me kada ne volim anonimne.